Intervju sa Sandrom Pribanić

Katarina Luketina

Kroz kratki intervju o važnosti primjene polivagalne teoriju u yogi upoznajte našu Sandru Pribanić koja vodi sljedeću radionicu na ciklusu Zdrav’ko yoga.

1. Po čemu i za koga joga može biti korisna kao praksa (samo)regulacije?

Sandra: Svakodnevno vježbanje joge, svjesno disanje, osluškivanje našeg tijela “iznutra” definitivno pomažu da se svjesno (samo) reguliramo i budemo prisutniji sebi, drugima i svijetu. Joga nam daje ritam – asane se izmjenjuju na predvidljiv način, naše disanje i valovi izmjene udaha i izdaha stvarju oslonac u samoj fiziologiji našeg tijela. Nedostatak ritma ili “ispadanje” iz ritma dešavaju se kad stres i život postanu previše i kad se izgubimo (emotivno, kognitivno, a ponekad ne možemo osjetiti niti vlastito tijelo).

Povratak u sebe, u fizičko tijelo, prvi je korak u regulaciji, a pomaže i u povećavanju naše emotivne izdržljivosti I elastičnosti.

Na taj način joga nas uči regulaciju koja je i “top-down” i “bottom-up” – pomaže nam da se iz misli koje se kovitlaju ili nas preplavljuju spustimo nazad u tijelo “ispod vrata” ali i da tjelesnu snagu koju dobivamo iz vježbanja prenesemo u emotivnu i kognitivnu snagu.

2. Zašto je polivagalna teorija postala ‘hit’ u objašnjavanju naših psihofizičkih stanja?

Sandra: Vagus i nas autonomni živčani sustav su bili tu i dok mi nismo imali pojma na koji način nas nesvjesno definiraju. Mislim da je u zadnje vrijeme fasciniranost sa polivagalnom teorijom tu zato sto je istovremeno i jednostavna i kompleksna. Nas živčani sustav, pogotovo autonomni dio živčanog sustava, je osnova na kojoj se gradi osobni osjećaj sigurnosti, stabilnosti, opuštenosti, povezanosti (sa sobom, drugima i svijetom oko nas), ali i osjećaj rizika. Ono sto nam polivagalna teorija objašnjava je da kad se nadjemo u stresnim ili rizičnim situacijama, mi prvo (nesvjesno) tražimo kontakt i sigurnost; ako nam to ne pomogne, okrećemo se automatskim reakcijama kao sto su bijeg, borba, zamrzavanje ili padanje u nesvijest. Vrlo često se reakcije koje su nam pomogle u preživljavanju pokrenu prije no sto uopće imamo svjesni uvid sta nam se dešava. Stoga je nemoguće jednostavno “promijeniti način razmišljanja” da bismo se vratili natrag u neutralno regulirano stanje ili kontakt već je potrebno da krenemo iz kontakta sa tijelom, emocijama, do koherentne priče. Joga nam može pomoći pri tome! Srećom, iako rana iskustva oblikuju živčani sustav, kasnija iskustva ga mogu preoblikovati.

3. Da li se i na koji način tvoja praksa kao psihoterapeutkinje promijenila nakon što si počela vježbati (ashtanga) yogu?

Sandra: Moj početak u psihoterapijskoj edukaciji bio je kroz tjelesno-orijentiranu terapiju, psihodinamički i energetski rad. U takvom pristupu terapiji proces se većinom odvija ne samo kroz pričanje, već se klijenti potiču da koriste fizičko tijelo tako da npr. zauzmu odredjeni položaj tijela koji im spontano dolazi u trenutku procesa ili koju terapuet predloži. Na mojem prvom satu Ashtanga joge shvatila sam da su u puno slučajeva asana slične terapeutskim položajima ili da potiču fizički izazov koji prelazi u emotivni ili mentalni izazov. To me je fasciniralo i eto 11 godina kasnije još uvijek ima izazova. Kad možemo ostati prisutni uz tjelesne, emotivne i kognitivne izazove na prostirci, osvijestiti ih, prodisati kroz njih, a ponekada ih i riješiti, možda možemo ostati prisutniji i svjesniji i uz svakodnevne životne izazove na cjelovitiji način.

Sandra Pribanić